VIŠE OD STOLJEĆA GIMNAZIJE NOVA GRADIŠKA
Gimnazija Nova Gradiška osnovana je 31. siječnja 1919. naredbom Povjerenstva za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu kada je određeno da se koncem mjeseca veljače ukinu peti i šesti razred Više pučke škole i da se istodobno otvore prvi i drugi razred realne gimnazije zagrebačkog tipa, i to nakon borbe duge četrdeset godina. Prvi ravnatelj Privremene male realne gimnazije bio je prof. Juraj Kušmišević (1918. ― 1922.).
Od samoga osnutka novogradiška gimnazija nositeljica je obrazovnoga, kulturnoga i društvenoga života u Novoj Gradiški. Tijekom protekloga stoljeća novogradiški su gimnazijalci širili glas i istinu o brojnim znanjima koja su ponijeli iz ove škole. Gimnazija je postala jedno od prepoznatljivih obilježja Nove Gradiške.
Kada je 1919. novogradiška gimnazija utemeljena, o njezinu je iznimnom značaju svjedočila i činjenica da je useljena u jednu od prvih zidanih zgrada u Novoj Gradiški. U istoj toj secesijskoj zgradi, izgrađenoj 1896. godine nalazi se i danas.
Gimnazija 1926. mijenja naziv u Državnu realnu gimnaziju čiji naziv i danas na pročelju novoobnovljene zgrade i ispraća generacije učenika.
Unatoč uspjehu otvaranja škole, ubrzo Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS donosi odluku o iseljenju Državne realne gimnazije iz sadašnje zgrade što je prijetilo gašenjem škole. Ova odluka podigla je na noge novogradiški kraj. Nasreću od odluke se ubrzo odustalo. Po narodnoj Dobar glas daleko se čuje i ugled Gimnazije proširio se ne samo novogradiškim krajem nego i šire. Učenici dolaze iz Novske, Kutine, Pakraca i prostora Bosne i Hercegovine ( Bosanska Gradiška).
Povijesne mijene ostavile su tragove i u životu škole. Nakon Drugog svjetskog rata počinju progoni učenika zbog jake hrvatske nacionalne svijesti. Mnogi su zatvoreni, osuđeni i isključeni iz škole. Nastavnički zbor posebno je nastradao nakon sloma Hrvatskoga proljeća, a tadašnji ravnatelj, ujedno predsjednik Ogranka Matice hrvatske Nova Gradiška, prof. Stjepan Perak bio je prisiljen podnijeti ostavku i sa svojom suprugom, također profesoricom u Gimnaziji, morao je napustiti Novu Gradišku. Veliki dio nastavničkog zbora doživio je istu sudbinu.
Reorganizacijom školstva 1977. Gimnazija Nova Gradiška gasi se i integrira u Srednjoškolski centar „Ivo Lola Ribar“.
Padom komunizma i demokratskim promjenama 1990. gimnazije se vraćaju u školski sustav i započinju pripreme za zaštitu zgrade od propadanja. Radovi započinju 1991. god. no rat 15. kolovoza pokucao je i na vrata novogradiškog kraja. Umjesto da Gimnazija zablista u novom ruhu, suočena je s ranama od neprijateljskih projektila. Profesori i učenici daju svoj obol u obrani domovine, a neki polažu i svoj život.
Gimnazija ponovno postaje samostalna škola 1. rujna 1992. Nastavlja se obnova i škola dobiva svoj sadašnji izgled.
Brojni su događaji obilježili povijest škole, no njezina je najveća vrijednosti u njezinim učenicima. Brojni stručnjaci u različitim područjima života stjecali su znanja u klupama novogradiške gimnazije.
Kad se danas osvrenmo na tako dug put u trajanju kojim je prošla Gimnazija Nova Gradiška, preplave nas uspomene, misli, sjećanja na zgode iz učeničkoga života.
A svi smo ponosni što smo učili u toj školi i što su nas odgajali i odgajaju njeni profesori.
Jer tko se jednom u nju zaljubi, zauvijek ju voli.
Ljiljana Ptačnik, ravnateljica Gimnazije Nova Gradiška
