Povijest Gimnazije Nova Gradiška počinje 12.10.1892. kada je Nova Gradiška uvrštena u plan i program predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavoga Stotinu škola i crkava u cilju kulturnog uzdizanja Hrvatske. Gradnja sadašnje zgrade Gimnazije, tada Više pučke škole, počela je 1894. godine, a zgrada je svečano otvorena 1. rujna 1896. godine.
Iste godine pokreću se pripreme za osnivanje Gimnazije. Nakon Prvog svjetskog rata naredbom broj 952. Povjerenstva za bogoštovlje i nastavu iz Zagreba određeno je, nakon 40 godina borbe, 31. siječnja 1919. osnivanje Gimnazije u Novoj Gradiški. Prvi ravnatelj tada Privremene male realne gimnazije postao je prof. Juraj Kušmišević.
Gimnazija 1926. mijenja naziv u Državnu realnu gimnaziju čiji naziv i danas na pročelju zgrade ispraća generacije učenika.
Unatoč uspjehu otvaranja škole ubrzo Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS donosi odluku o iseljenju Državne realne gimnazije iz sadašnje zgrade što je prijetilo gašenjem škole. Ova odluka podigla je na noge cijeli novogradiški kraj. Na sreću, od odluke se ubrzo odustalo. Po narodnoj Dobar glas daleko se čuje i ugled Gimnazije proširio se ne samo novogradiškim krajem nego i šire. Učenici dolaze iz Novske, Kutine, Pakraca i prostora Bosne i Hercegovine (Bosanska Gradiška).
Nakon Drugog svjetskog rata počinju progoni učenika zbog jake hrvatske nacionalne svijesti. Mnogi su zatvoreni, osuđeni i isključeni iz škole. Neki (Josip Senić) nastavili su borbu za Hrvatsku u emigraciji gdje su i položili svoj život. Nastavnički zbor posebno je nastradao nakon sloma Hrvatskog proljeća kada je tadašnji ravnatelj Gimnazije, ujedno predsjednik Ogranka Matice hrvatske Nova Gradiška, prof. Stjepan Perak prisiljen podnijeti ostavku i sa suprugom, također profesoricom u Gimnaziji, morao je napustiti Novu Gradišku. Veliki dio nastavničkog zbora doživio je istu sudbinu.
Reorganizacijom školstva 1977. gasi se gimnazija i integrira u Srednjoškolski centar „Ivo Lola Ribar“.
Padom komunizma i demokratskim promjenama 1990. gimnazije se vraćaju u školski sustav i započinju pripreme za zaštitu zgrade od propadanja. Radovi započinju 1991. god., no rat 15. kolovoza pokucao je i na vrata novogradiškog kraja. Profesori i učenici daju svoj obol u obrani domovine, i svoj život.
Gimnazija ponovno postaje samostalna škola 1. rujna 1992., nastavlja se obnova i škola dobiva svoj sadašnji izgled.
Od samih početaka škola je postala rasadnik budućih glumaca, književnika, slikara, znanstvenika, pjevača, sportaša, arhitekata, sudaca, odvjetnika i gospodarstvenika. Cilj djelovanja, osim prenošenja znanja na učenike, bio je i obrazovanje šire zajednice. U školi djeluju različita udruženja: Sokolski naraštaj pomladak Crvenog križa, aeroklub, njeguje se literarni izričaj (listovi „Iskra“, „Lipa“, „Srednjoškolac“, „Nova Lipa“ „Zvono“), organiziraju se kazališne predstave i operete za građanstvo (OKUD „ Zlata Dupko“, Dramsko – recitatorska skupina „Noga“, Mješoviti pjevački zbor). Tragom latinske izreke U zdravom tijelu zdrav duh gimanzijalci se bave nizom sportova u kojima postižu zavidne rezultate, npr. gimnazijalke rukometašice u sklopu RK „ Mirko Kljaić“ postaju državne prvakinje 1953. godine i postaju dio sportske povijesti Nove Gradiške. Danas uspjehe postiže Školski sportski klub „Gimnazijalac“. Potiče se i humanitaran rad učenika.
Poznati književnici potekli iz Gimnazije su: Želimir Falout, Ivo Štivičić, Tito Bilopavlović, Kazimir Klarić, Željko Knežević, Miro Gavran.
Slikari: Ferdinand Kulmer, Vladimir Marenić, Tomislav Petranović, Antun Maračić, Željko Subić.
Pjevači: Mirka Klarić, operna primadona.
Od 2002. godine Gimnazija nosi titulu Međunarodne eko škole s geslom: „Misliti i živjeti eko“.
Od školske godine 2018./2019. našla se među pet gimnazija u kojima se provodi eksperimentalni program reforme školstva „ Škola za život“.
Ukorak s vremenom škola se oprema novom opremom i novouređenim prostorima za izvannastavne aktivnosti.
Na kraju izdvojimo riječi prof. Ivana Slišurića, učenika i dugogodišnjeg profesora Gimnazije Nova Gradiška.
“Kad se danas obazremo na tako dug put u trajanju kojim je prošla Gimnazija Nova Gradiška, onda nas, koji smo u njenim klupama stjecali prve spoznaje o svijetu i samima sebi, prožmu najraznovrsnija raspoloženja. Preplave nas uspomene, misli. Trenutci su to kad će netko zašutjeti obuzet sjetom, netko zadrhtati kad, iz tog pogleda unazad, shvati kako je razorno djelovanje prolaznosti na biće, svijest, netko će opet, ponesen duhom što vidi tek vedrinu postojanja, posegnuti (dokolica, slučajni susreti vršnjaka) za kakvom zgodom iz dačkoga života, anegdotom, sjećanjem, ali svi ćemo se ćutjeti ponosnim što smo učili u toj školi, što su nas odgajali njeni učitelji.”
